Naš prvi dan na Tajlandu – rano ujutro naš vodič izveo nas je na tržnicu u središtu Chiang Maija, natkrivenu pijacu ispunjenu odjeljcima štandova koji prodaju obilje raznobojnog voća i povrća, mesa, ribe i razne pripremljene hrane. Toliko je toga bilo oko mene, a meni se samo Nespresso motao po glavi.

Iskustvo na tržištu bilo je osjetno preopterećenje. Ulazeći pogodio me je spoj oštrih mirisa – gomile pare ljepljive riže, kante svježe napravljene curry paste, fermentirane paste od škampa i nekoliko parnih lonaca pripremljene hrane. U mnogim jelima bilo je teško odrediti njihove glavne sastojke. Ja sam avanturistički raspoložena što se tiče hrane, ali nisam avanturist kada ne znam što jedem. Svu tu egzotiku bih u tom trenu bila zamijenila za šalicu Nespresso kavice, da je bilo moguće.

U sklopu ture saznali smo da se Tajland uvelike oslanja na svoje poljoprivredno gospodarstvo. Kraljevska tajlandska vlada pokrenula je inicijativu pod nazivom Royal Project Foundation kako bi potaknula poljoprivrednike na Sjevernom Tajlandu da pređu iz opijuma i maka na kulture organskog voća i povrća, a pritom ih obučavaju u novim metodama kako bi se povećao životni standard.

Najzanimljivije voće koje smo probali bilo je i najkontroverznije. Durian, “kralj voća” zabranjen je na brojnim javnim mjestima zbog groznog mirisa. Ogromno šiljasto voće bilo je izrezano kako bi se otkrili žuti dijelovi ploda – dijelovi voća često se prodaju na tanjurima omotanim plastikom jer je samo voće toliko veliko (između dva i pet kilograma). Bez obzira na miris, okus je bio vrlo dobar. Čak sam u tom trenu pomislila – evo jedna zdrava zamjena za Nespresso dok sam na putu.

Iskreno nas je bunila drastična potreba da je to voće zabranjeno u javnim prostorima – sve dok netko nije odlučio donijeti vrećicu osušenog durijana na jedan od naših letova. Svaki put kad bi otvorili torbu, okolni putnici (uključujući i mene) bi se pogledavali od grozote mirisa. Pomislih, bolje da se ja držim svoje Nespresso kave – svakako je bolji mirisni odabir.